Lijep je dan danas, tip dana u kojem bi ljudi odlazili van i uživali u društvu drugih te išli na razna okupljanja, no sve je to onemogućeno zadnjih pet godina. Strah od bombardiranja, pucnjave pa i smrti nikome ne može vratiti luksuz normalnog života. Skrivanje u bunkerima i podrumima postala je norma velikog dijela stanovništva. Doba rata ipak je najtmurnija stvar koju čovjek može doživjeti. Krvave zelene poljane, puste ulice te prostori puni mina, tipični su prizori onog što smo moji kolege branitelji i ja vidjeli tijekom godina dok smo se hrabro borili. Rat koji vodimo, teritorijalno gledano, ide uspješno, no smatram da smo i dalje izgubili mnogo. Finaliziranjem operacije Oluja očekivali smo mirne sporazume i integraciju Podunavlja, a u konačnosti i kraj rata, no unatoč našim nadama, naši neprijatelji imaju druge planove. Planove koji će nas koštati još mnoge živote dobrih i nedužnih ljudi. A čemu sve to? Svi dodatni civili koji će u tijeku rata izgubiti svoj život. Sve te dodatne žrtve koje će morati dati svoj život za našu domovinu mogle su biti izbjegnute da smo se dogovorili kao ljudi, no očito da se ovaj rat ne može završiti riječima, već samo bitkom. Unatoč uništenju naših nada za mirnim sporazumom, ubrzo uspostavljamo ratnu operaciju kojom ćemo okončati rat. Operacijom Grom zračnim napadima prodrijet ćemo u Podunavlje te će zatim četrdeset tisuća pješaka uz pomoć pedesetak tenkova dovršiti napad sa što manje moguće umrlih. Po zadnji put u ovom krvavom ratu dat ćemo svoje živote za našu domovinu. Dok ovo pišem ruka mi se trese znajući što čeka moje drugove i mene. Samo se nadam da ćemo se uskoro vratiti svojim obiteljima s vijestima o oslobođenoj Hrvatskoj. Sutrašnji dan bit će zabilježen u povijesti kao dan početka kraja rata za Hrvatsku i slobodu. U svakom slučaju gubitak nije opcija. Sutra ćemo osloboditi Podunavlje i dovesti Hrvatskoj mir, jednom za svagda.